Bruce Dickinson – Čemu služi ovaj gumb?


U iščekivanju koncerta Iron Maidena u Areni Zagreb u utorak, 24. jula, bacili smo se na čitanje autobiografije pjevača Brucea Dickinsona „Čemu služi ovaj gumb?“, prvoj knjizi tematski vezanoj za Iron Maiden koja je prevedena na hrvatski jezik, kako ju je najavila glazbena knjižara Rockmark.

U ovoj autobiografiji Dickinson na svoj anarhistički način pripovijeda o živopisnim postignućima tijekom osebujnog odrastanja u Velikoj Britaniji, naglom usponu Iron Maidena, prizivanju sila zla, filozofiji mačevanja, iskonskoj ljepoti Beoinga i tome kako je izliječio rak kao da je nepozvani gost. Odvažni, iskreni, inteligentni i duhoviti, ovi dugoočekivani memoari predstavljaju život, srce i dušu istinske rock/metal ikone i nadahnut će kako znatiželjnike, tako i dugogodišnje obožavatelje. Kroz knjigu Bruce se prisjeća anegdota kojih nema puno, ali ih ima dovoljno da čitaoca ne preopterete. Ujedno knjigu čine zanimljivijom i ugodnijom za čitanje.

Možda je čudno da neko ko skače po stejdžu kao desetogodišnjak napiše ovako upečatljivu knjigu, ali ovaj jako živopisan čovjek pored pjevanja bavi se mačevanjem, pilotiranjem, poduzetništvom, proizvodnjom piva…

U poređenju s autobiografijom Erica Claptona koju sam nedavno pročitao, nemoguće je ne uočiti potpuno drugi pristup pisanju. Eric je u svojoj knjizi žalio za propalim godinama dok je bio alkoholičar te govori kako bi promjenio to doba svog života da ikako može. Kod Brucea to nije slučaj. On priznaje da je imao bezbroj pogrešnih poteza, ali ne bi ih mjenjao, kao što i sam kaže: „Često su me pitali bih li nešto promjenio da mogu. Odgovor je jednostavan – ne“, čime hoće reći da nije uradio neke greške, ne bi ni znao šta je ispravno.

Cijela knjiga podijeljenja je u dvadesetak dijelova tako da svaki govori o jednom razdoblju Bruceova života od njegovog djetinjstva, neprihvaćenosti u društvu tokom školskih dana, prvih bendova, dolaska u Maidene pa sve do danas, šaleći se često na svoj račun u svakoj mogućoj prilici između redova. Pišući knjigu Bruce nije htio pisati o rastavama, djeci, zračnim brodovima i poslovnim aktivnostima jer bi, da je tako pisao „Bila bi to jedna od onih knjiga s kojom je moguće ubiti nekoga ili lakše promijeniti gumu na londonskom autobusu. Sigurno je da bi bila božićni poklon koji nitko ne namjerava pročitati“.

U knjizi je sve lijepo odabrano i dovoljno sažeto da čitaoca vodi iz stranice u stranicu iščekujući šta je sakriveno u novom redu. „Napisao sam više od 160.000 riječi, a na kraju ih je ostalo nešto manje od 110.000.“

U knjizi ima mnogo zanimljivih anegdota, ali ja ću izdvojiti jednu dok se Bruce liječio od raka grla: „Sljedećeg dana otišao sam na zračenje. Još uvijek sam mogao jesti pa sam otišao van i naručio doručak. Kajgana i dimljeni sos. Mogao sam ih namirisati, ali isto tako su mi mogli servirati punoglavce – ništa nije imalo okusa. Ne razmišljajući, počešao sam si obraz. Gosti za stolom preko puta pogledali su me prestravljeno. Pogledao sam svoju kajganu – nije bila posipana paprom, već komadićima brade koja je opala s mog lica.“ Možda je ovo iskustvo bilo jedan od razloga zašto Bruce nakon uspješnog liječenja od raka 2015. godine ne pušta kosu.

I tako jedan mladić od 60 godina ne prestaje da skače po bini, pilotira letećim strojevima od 400 tona, proizvodi piva… Uistinu jedinstvena i zanimljiva osoba u svjetskim razmjerima.

Izdavač: Rock portal, 2018.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde