Andrija Ražnatović (Mašinko): “Kolektivno smo neorganizirani i svatko od nas nosi dio tog kaosa u kojem već godinama funkcioniramo”


Ususret desetom Ferragosto JAM-u, odlučili smo porazgovarati s jednim od najavljenih izvođača, a odluka je pala da to bude zagrebački punk-rock bend Mašinko. Gitarist Andrija Ražnatović, koji svira i u bendu Muscle Tribe of Danger and Excellence, podijelio je s nama svoja razmišljanja o domaćoj glazbenoj sceni, otkrio tko je najneorganiziraniji u bendu, kakva su mu sjećanja na Tunu te koje izvođače neće propustiti na festivalima Ferragosto JAM i SuperUho.

BR: Da ste na početku svoje glazbene karijere znali sve što sada znate, biste li krenuli istim putem? Što biste voljeli promijeniti, da možete?

Andrija Ražnatović: Budući da nam je prilično dobro u životu, što god nas je dovelo do toga, dobro nas je dovelo. Puno smo stvari naučili tokom ovih godina i sad znamo pametnije raspoređivati prioritete, kvalitetnije raditi u studiju, znamo koliko je bitna disciplina i odgovornost u bendu i sve to. I sve to ignoriramo, tako da je jedina radna razlika između prije i sad to što smo sad svjesni koliki smo jebivjetri.

BR: Je li, prema vašem iskustvu, trenutno stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni dobro ili loše? Je li slična situacija i u regiji?

Andrija: Ovo nas pitanje vole pitati u intervjuima, i obično smo odgovarali kako je odlično, bendova ima kao nikad prije, koncerata ima stalno i svi su puni… No nekako se čini da se stanje promijenilo. Od stanja pred koju godinu nešto se održalo, a nešto nije, broj mladih bendova nije na toj razini kao unatrag koju godinu, organizatori su odvrtili cijelu scenu dva puta i sad se vrte tribute bendovi jer je i publika na to počela bolje reagirati… Tako da ne znam što bih točno rekao. Ide pa stane. Pa ide ponovno. Tako je uvijek bilo, bit će i sad. A s kolegama u regiji obično ne pričamo o stanju jer se rastuže na tu temu.

BR: Slušate li glazbu iz regije? Imate li neke izvođače koji su vam dobri?

Andrija: Prije smo bili puno ažurniji po tom pitanju, no sad nas životni stil sprječava da aktivnije pratimo što se u glazbi događa, kako na kvartu, tako i u svijetu. Vremena za istraživanja nemamo, tako da nam je glavni izvor informacija o mladim bendovima to da nam se zalomi da sviramo s njima tako da ih imamo priliku tako poslušati. U takvim situacijama bendovi za izdvojiti su Fajrunt iz Varaždina koji su evo taman izbacili novi album, te Sistematski pregled koji su jedan od rijetkih mladih punk bendova iz Osijeka i koji već sad odlično zvuče i imaju puno potencijala.

BR: Neki od vas rade i na drugim glazbenim projektima, uz Mašinka. Kako organizirate svoje vrijeme kada su u pitanju bend(ovi) i vaše privatne i poslovne obveze? Tko je od vas najneorganiziraniji?

Andrija: Neću izdvajati imena jer se Perica ljuti kad ga prozivamo. Volimo čovjeka zajebavati na tu temu, no istina je da smo kolektivno neorganizirani i svatko od nas nosi dio tog kaosa u kojem već godinama funkcioniramo. Što se drugih bendova tiče, obično je pravilo tko prvi zauzme datum, pa kad dogovaramo planove znamo kad smo već zauzeti otprije i naprosto se prilagodimo tome. Naš Markan pazi na nas i dovodi nas u red po tom pogledu kako god zna i umije, tako da uvijek na kraju uspijemo nešto se dogovoriti.

BR: S obzirom da vas je šestorica u bendu, koliko dugo traju dogovori? Kako rješavate napetosti u bendu? Kada ste se posljednji put žestoko posvađali?

Andrija: Svađamo se kontinuirano, tako da velikih svađa nema, nego su na fino razvučene kroz naše živote već godinama. Napetosti unutar benda odmah rješavamo kroz svakodnevne prepiske, a dogovori traju od postavljanja pitanja koje treba dogovoriti, pa dok ne dođe krajnji rok da se dogovorimo o bilo čemu. Do tad smo šašavi i duhoviti sami sebi i dižemo tlak onome od nas koji je u startu postavio pitanje.

BR: I kod vas (kao npr. kod benda Šank?!), sintagma „zagrebački bend“ ima dodatno značenje jer se u svojim pjesmama referirate na Zagreb. Možete li usporediti zagrebačku punk scenu u vrijeme kada ste ju otkrivali i danas, kada ste dio nje?

Andrija: Dapače, prilično lako, budući da su u pitanju dobrim djelom isti ljudi. Naime, dobar dio bendova koje smo slušali još uvijek svira, ako i ne, onda ljudi iz tih bendova imaju nove bendove i tako to ide u krug. Pa dođu i neki novi klinci, pa oni naprave bend s onim prvim ljudima, i tako sve u krug. U takvom kontekstu teško je biti nov i revolucionaran na nivou kako su ti bendovi tad bili nama, ali opet svakog početka srednje škole neki novi klinci otkriju punk, tako da je to još uvijek sve u redu.

BR: Ne moramo posebno govoriti o vašoj povezanosti s Tunom iz Mikrofonije. Koje su vam prve asocijacije na spomen njegovog imena?

Andrija: Tuna je prije svega bio nevjerojatno dobar čovjek, za što sam siguran da je nama svima prvo čega se sjetimo na njegov spomen. Iza sebe je ostavio velik broj odličnih i bitnih pjesama i ostavio je ogroman trag na našoj punk sceni, međutim prije svega ćemo ga pamtiti kao dobrog čovjeka i, nekima od nas, prijatelja u svakom smislu te riječi. Činjenica da je godišnji memorijal u njegovu čast s godinama izrastao u najveći punk događaj u Zagrebu, sama govori o značenju njega i Mikrofonije za zagrebačku scenu, no smatram da je privilegija toga što smo ga znali kao osobu bila još bitnija.

BR: Imate li neke povratne informacije o tome kako vaši tekstovi utječu na publiku? Prepoznaju li poruke koje šaljete? Općenito – mogu li tekstovi promijeniti nečije mišljenje?

Andrija: Tvrdoglav smo narod, tako da zbilja ne bih znao reći. Imamo jako dobru i vjernu publiku koja zna naše tekstove te ih, vjerujemo, sluša s razumijevanjem. No opet, radi se o ljudima receptivnima na te poruke tako da opet dobiješ jednu komoru jeke gdje pričamo ljudima nešto što već znaju. Utoliko nisam siguran u to dolazi li do kakve bitnije promjene nečijeg mišljenja. Bilo bi lijepo da da, ali opet, zadovoljan sam i time da ima ljudi koji se slažu s našim stavovima i promišljaju na sličan način.

BR: Kada ste se uhvatili instrumenata, koja je bila prva pjesma koju je svaki od vas naučio svirati?

Andrija: Ne znam za ostale, ali ja sam nabadao Guerilla Radio od Rage Against The Machinea, tako sam naučio kako funkcioniraju guitar tabovi.

BR: Postoje li neki gradovi u kojima ste svirali, a da se osjećate kao da svirate u Zagrebu?

Andrija: Osijek i Orahovica, u bilo kojoj varijanti. Svi znaju pjesme, svi nam se raduju i uvijek se toliko dobro provedemo da kad prepričavamo skoro da zaboravimo i da smo svirali. Atmosfera na kakvu naletimo na Ferragostu je bez ikakvog problema usporediva s bilo kojim koncertom u Zagrebu.

BR: Kolovoz započinjete radno. Prvo ste na Ferragosto JAM-u, a zatim na SuperUho festivalu. Kako teku pripreme za festivale? Tko slaže set liste?

Andrija: Set liste obično slažem ja pa mi onda seru da ne valja. Da možemo, imali bismo probe po nekoliko puta tjedno, ali budući da smo svi radni ljudi koji na probe dolaze nakon posla i koji žive za godišnji odmor, imamo taman vremena i energije da odradimo minimum potreban da zvučimo pristojno prije nego otperjamo svaki na svoj dio Jadrana. Srećom, skupa sviramo već godinama i imamo taj nivo usviranosti da se jako brzo vratimo u štos i možemo napraviti koncert dobar publici i sebi.

BR: Čije nastupe na ta dva festivala nećete propustiti? Čije nastupe bi, osim vašeg, preporučili publici da svakako posjete?

Andrija: Na Superuhu se jako radujemo Billyu Braggu i Franku Turneru, a za Ferragosto je lista poduža. Debeli Precjednik sigurno, jer ih uvijek možemo gledati ponovo (osobno prilično zavidim onima koji ih nikad nisu gledali i to mogu sad doživjeti prvi put). Zatim Antenat koji svi osim Piture volimo pogledati. Šulc i ja se radujemo i Pridjevima, pogledat će se i NLV i Irena Žilić, a i Domagoj Šimek jer ima odličan zadnji spot (:stavlja sunčane naočale:).

Ostavite komentar: